This is Marcos from Barcelona. But he can be anyone, anywhere.
What is about to happen to him occurs daily in offices and homes all over the world
A part inside the printer has failed, and the manufacturer sends Marcos to Technical Support
A technician can make a diagnosis but it costs 15 euros plus VAT.
It has become difficult to find parts for this.
It's not worth repairing.
Repair will cost 110-120 euros.
Printers cost as low as 39 euros.
I would advise you buy a new printer.
It's best to buy a new one.
It's no coincidence that all three shopkeepers suggest buying a new printer
If he agrees, Marcos will become yet another victim of planned obsolescence
The secret mechanism at the heart of our consumer society
Our role in life seems to be just to consume things with credit, to borrow money to buy things we don't need
We live in a society dominated by a growth economy
whose logic is not creating because we need things, but just for the sake of it
If the consumer does not purchase, the economy is not going to grow
Planned obsolescence -- the desire on the part of the consumer
to own something a little newer, a little sooner than is necessary
This film will reveal how planned obsolescence
has defined our lives ever since the 1920s
when manufacturers started shortening the lives of products
to increase consumers' demands
Dakle, ideja je bila: "Ograni?imo onda ?ivotni vijek na tisu?u sati. "
We will find out how designers and engineers were made to adopt new values and objectives
back to the drawing board and come back with something that was more fragile
they time those things, they time them, so when you finally pay them, they're used up
A new generation of consumers have started challenging manufacturers
Is it possible to design an economy without planned obsolescence?
-- without its impact on the environment?
Posterity will never forgive us. Posterity will find out about throw away lifestyles of people in the advanced countries.
bZAVJERA OKO ?ARULJE
Neispri?ana pri?a o planiranom zastarijevanju/b
Welcome to Livermore, California, home of the longest burning light bulb in the world.
My name is Lynn Owens and I am a chairman of the light bulb committee
It was in 1972 when we discovered that the light bulb that was hanging at the fire station was a significant light bulb
The light bulb at the Livermore fire station has been burning continuosly since 1901
Ironicly, the bulb has already overlasted two webcams.
In 2001, when the bulb was 100 years old, the people of LIvermore threw a big birthday party -
American style.
I think we were hoping if we could get 200 people, we will be happy and we've ended up with 900 showing up
You think that anybody would sing "Happy Birthday" to a light bulb,
well, we didn't think they would, but they did
The origin of the bulb was that was it was produced in a town called Shelby in Ohio
back around 1895.
and put together by some very interesting ladies (that I have some pictures of)
and some gentlemen that have invested in the company
The filament was invented by Adolphe Chaillet,
He invented his filament to last.
Why does his filament last? I don't know. It's a secret that he made and it died with him.
Chaillet's formula for a long-lasting filament is not the only mistery in the history of the light bulb.
A much bigger secret is how the humble lightbulb became the first victim of planned obsolescence.
Christmas Eve 1924 was a special day.
In a backroom at Geneve suit wearing men met to create a secret plan.
They established the first worldwide cartel.
Their goal was to control the production of lightbulbs
and to divide the world market between them.
The cartel was called Phoebus.
Phoebus included the main lightbulb manufacturers of Europe and the USA
and even faraway colonies in Asia and Africa.
They would change the patents, control the production -
- and above all control consumption.
It is better for the companies that bulbs must be changed more often.
Lasting lights are an economic disadvantage.
Initialy, manufacturers strived for a long-life spend for their bulbs.
On October twenty-first 1871, numerous experiments resulted -
- in the production of a small unit lamp of comparatively enormous resistance.
The filament being under conditions of great stability after this result...
Thomas Edisons first commercial bulb unfilled in 1881 lasted 1500 hours.
By 1924 when the Pheobus cartel was founded, manufacturers proudly advertised lifespans of up to 2500 hours. And stressed longevity of their bulbs
The members of Phoebus thought:
"Let's limit the lifespan of a light bulb to 1000 hours."
In 1925 they appointed a group called "The 1000 Hour Life Committee", -
- that would technically reduce the time an incandescent lamp could burn.
More than 80 years later Helmut Hoge, a historian from Berlin
uncovers proof that the committee's activity hidden in the internal documents of the founding members of the cartel
such as Philips in Holland
Osram in Germany
Compagnie in France.
Here we have a cartel document:
"The average life of lamps for General Lighting Service", -
"must not br guatanteed, published of offered for another value", -
"than 1000 hours."
Under pressure from the cartel
member companies conducted experiments to create more fragile bulb
that would conform with the new 1000 hour rule
Bulb production was monitor rigorously to make sure cartel members complied.
One measure was to set up a stand with many shelves -
- to which different types of lightbulbs were connected to -
- so that the company Osram was able to register how long they lasted.
Pheobus enforced its rules through elaborate bureaucracy
Members were fined heavy if their monthly life reports were off the mark
Here we have a list of fines from 1929.
It shows how many Swiss francs companies had to pay -
- for example, here when the life of a bulb was about 1500 hours.
As planned obsolescence took effect -
- life-spans fell steady.
In just 2 years they dropped from 2500 hours -
to less than 1500 hours
By then 1940s the cartel had reached its goal:
I can see how this was a very tempting in 1932
I think at that time sustainability was actually substantially less -
- of an issue becuase I don't think they looked at planet -
- as being one with finite amount of resources.
They looked at it as from abundance perspective.
Ironically, the light bulb has always a symbol for ideas and innovation
And yet it's one of the earliest and best examples of planned obsolescence.
In the following decades -
- inventors filed dozens of patents for new light bulbs,
including one lasting 100,000 hours.
None of them would reach the general market.
Officially, Phoebus never existed, although it's tracks have always been there.
The strategy has been to constantly change names.
They used the name "The International Energy Cartel" and others.
The point is that this idea as an institution still exists.
In Barcelona Marcos hasn't followed the advice of the shop keepers
to replace his printer.
He's determined to repair it.
And has found somebody on the internet
has discovered what has actually happened to his printer
"Prljave male tajne tintnih pisa?a. "
Poku?ao sam isprintati jedan dokument i pisalo je: "Treba zamijeniti jedan dio. "
Dakle, odlu?io sam malo servisirati na svoju ruku.
Zdravo, Marcose. Dobio sam tvoju poruku.
Marcos se obratio autoru videa.
Pogledao sam unutra i na donjoj strani pisa?a otkrio jednu spu?vu.
Onako kako radi tvoj printer, stalno je morao ?istiti glave i ?pricao tintu.
To se onda skupljalo u spu?vi na dnu.
Unaprijed je predodre?eno nakon koliko ?i??enja
printer javlja da ima previ?e tinte i ne?e vi?e raditi.
Oni se pravdaju kako ti ne ?ele tintom zaprljati stol.
Ali, mislim da je problem malo dublji. Takva je tehnologija. Zami?Ijen je da se pokvari.
Planirano zastarijevanje pojavilo se u isto vrijeme
kad i masovna proizvodnja i potro?a?ko dru?tvo.
Cijeli problem s proizvodima na?injenim da traju kra?e
dio je cijelog tog modela za?etog u industrijskoj revoluciji,
kad su novi strojevi robu proizvodili puno jeftinije
?to je bilo odli?no za potro?a?e,
ali potro?a?i nisu mogli dr?ati korak sa strojevima.
Proizvodnja je bila prevelika.
Jo? tamo 1928. godine, jedan utjecajan oglasnik je upozorio da je
"roba koja se odbija istro?iti tragedija za biznis".
U biti, masovna prozvodnja u?inila je raznu robu ?iroko dostupnom.
Cijene su pale i mnogi su po?eli kupovati iz zabave, prije nego zbog potrebe.
Gospodarstvo je cvjetalo.
SLOM BURZE! IZBILA PANIKA!
1929. se nadobudno potro?a?ko dru?tvo potpuno zaustavilo,
kad je slom Wall Streeta uveo SAD u duboku ekonomsku recesiju.
Nezaposlenost je dosegla zastra?uju?e razmjere.
Ljudi vi?e nisu stajali u redovima za kupnju, nego za posao i za hranu.
Iz New Yorka je do?ao radikalan prijedlog kako ponovno podsta?i gospodarstvo.
Bernard London, poznati trgovac nekretninama, predlo?io je kraj depresije
tako ?to ?e se planirana zastara u?initi zakonskom obvezom.
To je bilo prvi put da se taj koncept pojavio u pisanom obliku.
Po prijedlogu Bernarda Londona,
svim proizvodima treba odrediti ?ivotni vijek i nazna?iti rok trajanja
nakon kojeg bi oni bili smatrani zakonski "mrtvima"
i potro?a?i bi ih vratili jednoj vladinoj agenciji
gdje bi roba bila uni?tena.
Poku?ao je posti?i ravnote?u izme?u kapitala i rada,
pri ?emu bi uvijek postojalo tr?i?te za nove proizvode.
Zna?i, uvijek bi postojala potreba za radnicima i kapital bi se uvijek vra?ao.
Bernard London je vjerovao da ?e obvezno planirano zastarijevanje
odr?ati industrijski pogon u punom zamahu,
da ?e Ijudi tro?iti i da ?e svi imati posao.
Giles Slade je do?ao u New York istra?iti osobu koja stoji iza te ideje.
On ?eli otkriti je li za Bernarda Londona
planirana zastara bila ideja ?isto zbog profita,
ili zbog pomo?i nezaposlenima.
Dorothea Weitzner sje?a se da je Bernarda Londona upoznala
1930-ih godina na jednom obiteljskom izletu.
Nemojte mi re?i koji je on... - Dobro, dobro.
Kako zanimljivo! Da!
Apsolutno izgled intelektualca...
Bernarda Londona ste upoznali 1933... - Kad sam imala 16 ili 17 godina...
Moj tata je imao veliki cadillac, koji je bio ogroman kao cepelin.
Majka je vozila, tata sjedio sprijeda,
a gospodin i gospo?a London bili su straga u toj velikoj limuzini.
Tata je rekao da gospodin London objasni meni svoju filozofiju.
On je bio jako zanimljiv ?ovjek.
I u par rije?i mi je samo ispri?ao da je to njegova ideja za ubla?avanje depresije.
Bili smo u ekonomskom kaosu, gorem nego ?ak i danas.
On je bio opsjednut tom idejom,
kao neki umjetnik koji je opsjednut svojim slikama.
On mi je u autu zapravo ?aptao,
boje?i se da bi njegova ideja mogla biti preradikalna.
Prijedlog Bernarda Londona su ignorirali
i zastarijevanje kao zakonska obveza nije nikad primijenjena u praksi.
20 godina kasnije, u 1950-ima, ideja je opet isplivala, ali s bitnom promjenom:
umjesto nametanja planirane zastare potro?a?ima,
oni ?e njome biti zavedeni.
Planirano zastarijevanje:
?elja jednog dijela potro?a?a
da posjeduju ne?to malo novije, malo bolje, malo ranije nego ?to je to nu?no...
Ovo je bio glas Brooka Stevensa,
apostola planirane zastare u poratnoj Americi.
Taj ekstravagantni industrijski dizajner kreirao je sve, od ku?anskih aparata
do auta i vlakova, uvijek s planiranom zastarom na umu.
U duhu tog vremena, dizajn Brooka Stevensa predstavlja brzinu i modu.
?ak i ku?a u kojoj je ?ivio, bila je neobi?na.
Ovo je ku?a koju je dizajnirao moj otac i u kojoj sam odrastao.
Kad je gra?ena, u predgra?u, svi su mislili da ?e biti autobusni kolodvor "Greyhounda",
jer nije li?ila na tradicionalnu ku?u.
Jedna od najva?nijih stvari za mog oca u dizajniranju nekog proizvoda,
bila je da on bude izra?ajan. Mrzio je proizvode koji su bili dosadni
i zaista nije i?ao za tim da u potro?a?u pobudi ?e?nju za kupnjom.
Za razliku od europskog pristupa u pro?losti,
kad su poku?avali stvoriti najbolje proizvode koji ?e trajati vje?no,
to jest, kupi? tako dobro odijelo u kojem ?e? se vjen?ati i u kojem ?e te pokopati,
i koje nikad ne?e? morati obnoviti,
ameri?ki pristup ?ini ameri?ke potro?a?e nezadovoljnima
s proizvodom u kojem su u?ivali i koristili jedno vrijeme,
pa ga prodaju na tr?i?tu rabljene robe
i nabavljaju najnoviji proizvod najnovijeg izgleda.
Brook Stevens je proputovao cijele SAD, govorima promoviraju?i planiranu zastaru.
Njegov pristup postalo je evan?elje onog vremena.
Priznanje ameri?kih stilista
I ?ene i mu?karci podjednako, sve se vi?e zanimaju za izgled stvari.
Oni poklanjaju veliku pa?nju onom ?to je novo, lijepo i moderno.
Dizajn i reklama zavode potro?a?e da neprestano ?eznu za posljednjim modelom.
Moj otac nikad nije dizajnirao neki proizvod da bi namjerno zakazao
ili se nakon kratkog vremena istro?io u funkcionalnom smislu.
Planirana zastara je apsolutno po volji potro?a?a.
Nitko potro?a?a ne prisiljava da ode u du?an kupiti neki proizvod.
Znate, oni idu svojevoljno. To je njihov izbor.
Sloboda i sre?a kroz neograni?enu potro?nju:
ameri?ki na?in ?ivota u 1950-ima
postao je temelj potro?a?kog dru?tva kakvog danas poznajemo.
Znate, bez planirane zastare ova mjesta ne bi postojala.
Ne bi bilo proizvoda, ne bi bilo industrije,
ne bi bilo dizajnera, arhitekata,
ne bi bilo trgovaca, ?ista?a,
ne bi bilo Ijudi iz osiguranja...
svi bi poslovi nestali!
Koliko ?esto mijenjate svoje mobitele?
Svakih 18 mjeseci. -Jednom godi?nje. - Jednom godi?nje. -Jednom godi?nje?
Danas je planirano zastarijevanje
sastavni dio nastavnog plana na fakultetima dizajna i strojarstva.
Boris Knuf predaje o konceptu "?ivotnog vijeka proizvoda",
?to je moderni eufemizam za "planirano zastarijevanje".
I?ao sam u nabavku za vas.
Kupio sam par stvari: tavu...
soljanik, ko?ulju, jo? jednu ko?ulju...
Studenti u?e kako dizajnirati za poslovni svijet, uz jedan jedini cilj:
?esto ponavljanu kupnju.
Razdijelit ?u vam ovo pa ?ete mi re?i ?ta mislite nakon koliko vremena ?e se pokvariti,
koliko dugo ?e slu?iti.
Dizajneri moraju razumjeti za kakvu kompaniju rade.
Kompanija poslovnim planom utvr?uje
koliko ?esto mi ?elimo obnavljati svoje proizvode.
Dakle, dizajneri dobivaju te upute i oni to moraju shvatiti
i dizajnirati proizvod na odre?eni na?in, koji ?e to?no odgovarati
poslovnoj strategiji klijenta za kojeg rade.
Planirano zastarijevanje je u korijenu zna?ajnog ekonomskog rasta
koji se dogodio na Zapadu od 1950-ih godina.
Od tog je dana rast sveti gral na?e ekonomije.
Growth Society's logic is not only to grow to meet demand -
- but to grow for the sake of growth; unbounded growth in production -
- that is justified through the boundless growth in consumption.
Serge Latouche je poznati kriti?ar dru?tva rasta
i op?irno je pisao o njegovom mehanizmu.
The three crucial factors are advertising, planned obsolescence and credit.
Negdje od zadnje generacije
na?a je ?ivotna uloga valjda samo kupovati na kredit stvari koje nam uop?e ne trebaju.
To, po meni, nema uop?e nikakvog smisla.
Kriti?ari dru?tva rasta govore da je ono neodr?ivo na duge staze,
jer se temelji na eklatantnom proturje?ju.
Anyone who thinks that infinite growth is consistent with a finite planet -
- is either crazy, or an economist.
The problem is that now we've all become economists.
Za?to se svake tri minute negdje u svijetu stvori novi proizvod?
Je li to nu?no?
Mislim da su mnogi Ijudi shvatili da stvari treba mijenjati,
kad im politi?ari govore da je kupovina
With this Growth Society we are sitting in a racing car -
- that no longer has a driver, running at full speed -
- and that will end up crashing into a wall or run off a cliff.
Pregledavaju?i uputstva za razli?ite printere
Marcos shva?a da su ?ivotni vijek mnogih printera
od samog starta odredili in?enjeri.
Vijek proizvoda: 18.000 stranica
pet godina kori?tenja
Oni to posti?u placiranjem jednog ?ipa duboko u unutra?njost printera.
I have found the chip called EEPROM, which stores the number of prints.
And when the user reaches a preset number of prints, the printer locks up.
"?ovjek u bijelom odijelu"
Kako se osje?aju in?enjeri zbog dizajniranja proizvoda da se pokvari?
Ta dilema je obra?ena u jednom britanskom filmu iz 1951. godine,
u kojem je jedan mladi kemi?ar izumio nepoderivu nit.
Uvjeren je da se radi o velikom napretku.
TRAJNA NIT USTRA?ILA GRAD TEKSTILA
Ali, nisu svi sretni zbog tog otkri?a.
Uskoro on bje?i ne samo od vlasnik? tvornice,
nego i od radnika, koji su u strahu za svoja radna mjesta.
Zaista zanimljivo. Podsje?a me na ne?to ?to se zaista dogodilo u tekstilnoj industriji.
1940. kemijski gigant DuPont ogla?ava izum revolucionarnog sinteti?kog vlakna: najlona!
Djevojke su slavile nove trajne ?arape, ali sre?a nije dugo trajala.
Moj otac je radio za DuPont prije i poslije rata, u najlonskom odjeljenju,
i ispri?ao mi je kako su, kad se najlon prvi put pojavio,
i kad su ga poku?avali koristiti za proizvodnju ?arapa,
zamolili Ijude u njegovom odjeljenju da te ?arape ponesu ku?ama
svojim ?enama i curama da ih isprobaju.
Moj otac ih je donio mojoj majci
i ona je bila odu?evljena tim prvim proizvodima, jer su bili tako robusni.
Kemi?ari DuPonta imali su i te kakvog razloga biti ponosni na svoje ostvarenje,
?ak su i mu?karci hvalili snagu najlonskih ?arapa.
Problem je bio da su trajale predugo.
?ene su bile jako sretne zbog ?injenice da se nisu "izvla?ile ?ice" iz njih,
na?alost, to je zna?ilo da proizvo?a?i tih ?arapa nisu mogli puno prodati.
DuPont je dao nova uputstva ocu Nicole Fox i njegovim kolegama.
Ljudi u njegovom odjeljenju morali su se vratiti za dasku za crtanje,
poku?ati oslabiti vlakna
i proizvesti ne?to ?to bi bilo nje?nije, gdje bi se izvla?ile "?ice",
da ?arape ne bi tako dugo trajale.
Isti kemi?ari koju su upotrijebili svoja znanja da bi proizveli trajne najlonke,
povinovali su se duhu vremena i na?inili slabije najlonke.
Trajno vlakno je nestalo iz tvorni?kih pogona, ba? kao i u filmu.
Moramo taj izum imati pod kontrolom.
Pod potpunom kontrolom!
Ako ?elite dvostruki iznos iz ugovora, platit ?emo.
?etvrt milijuna?
Da biste ga povukli? - Da!
?ta su kemi?ari DuPonta osje?ali zbog smanjenja ?ivotnog vijeka proizvoda?
Ispri?ajte me. -Sigurno je bilo frustriraju?e za in?enjere
morati koristiti svoja znanja da bi na?inili manje vrijedan proizvod,
nakon ?to su se toliko trudili da bi na?inili dobar proizvod.
Ali, mo?da je to samo pogled neupu?enih sa strane.
Mo?da su samo morali raditi svoj posao.
Napraviti ne?to ja?e ili slabije - to je bio njihov posao.
Za in?enjere je to bila zbilja slo?ena eti?ka dilema.
Taj sukob s planiranom zastarom
izazvao ih je na propitivanje svojih temeljnih moralnih na?ela.
Postojala je stara ?kola in?enjera koji su smatrali
da moraju stvarati izvrsne proizvode koji se nikad ne?e pokvariti,
a bila je tu i nova ?kola in?enjera koji su bili tr?i?no usmjereni,
koji su bili o?ito zainteresirani proizvesti ?to je mogu?e kratkotrajnije proizvode.
I... taj sukob se rije?io tako da je pobijedila nova ?kola in?enjera.
"Smrt trgova?kog putnika"
Planirano zastarijevanje nije utjecalo samo na in?enjere.
Frustracije obi?nih potro?a?a na?le su odjeka u klasi?nom komadu Arthura Millera,
"Smrt trgova?kog putnika".
Ba? kao Willy Lomax, [?] potro?a?i se mogu samo bespomo?no ?aliti.
Jednom u ?ivotu ?elio bih posjedovati ne?to ispravno prije nego ?to se pokvari!
Uvijek se utrkujem sa sme?em!
Samo ?to otplati? auto, a on gotovo ispusti du?u!
Fri?ider! Tro?i remenje kao manijak!
Oni tempiraju te stvari! Tempiraju ih.
Kad ih kona?no otplati?, one su ve? odslu?ile!
Malo je potro?a?a znalo da je s druge strane ?eljezne zavjese,
u zemljama Isto?nog bloka,
postojala cijela jedna ekonomija bez planiranog zastarijevanja.
Komunisti?ka ekonomija nije bila upravljana slobodnim tr?i?tem,
nego centralisti?ki planirana od strane dr?ave.
Bila je neu?inkovita i mu?ena kroni?nom nesta?icom repromaterijala.
U takvom sistemu planirana zastara nije imala nikakvog smisla.
U biv?oj isto?noj Njema?koj, naju?inkovitijoj komunisti?koj ekonomiji,
slu?bena regulativa je propisivala da fri?ideri i strojevi za pranje rublja
trebaju raditi 25 godina.
I bought this DDR-fridge in 1985. It is 24 years old.
The light bulb is the same age, I have never changed it. It is 25 years old.
1981. jedna tvornica ?arulja iz Isto?nog Berlina lansirala je dugotrajnu ?arulju.
Donijeli su je na jedan me?unarodni sajam,
tra?e?i kupce sa Zapada.
When the East Germans in 1981 presented the bulb at a fair in Hanover, -
- colleagues in the West said: "You will make yourselves unemployed."
East Germans engineers replied: "On the contrary." -
- "By saving resources and not wasting tungsten" -
- "we will keep our jobs."
Kupci sa Zapada nisu prihvatili ?arulju.
1989. je sru?en Berlinski zid, tvornica je zatvorena
i dugovje?na isto?nonjema?ka ?arulja nije se vi?e proizvodila.
Danas se mo?e vidjeti samo po izlo?bama i u muzejima.
Dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida,
konzumerizam je jednako divlji i na Istoku i na Zapadu.
Ali, postoji jedna razlika: u dobu interneta
potro?a?i su spremni boriti se protiv planiranog zastarijevanja.
Prvi film kojeg smo snimili i koji se zbilja probio, bio je film o iPodu.
Ja sam bio potpuno dekintiran kad sam kupio taj iPod za oko 400 ili 500 dolara.
I oko osam mjeseci kasnije, mo?da dvanaest mjeseci, baterija je crkla.
Nazvao sam "Apple" mole?i ih da mi zamijene bateriju...
A njihova politika u to vrijeme bila je govoriti strankama da kupe novi iPod.
Morate kupiti novi. - Zar "Apple" ne nudi... -Ne!
"Apple" ne nudi novu bateriju za iPod? -Ne.
Nije to ?to je baterija crkla bilo ono ?to nervira,
jer... i u mojoj Nokiji je crkla baterija i kupio sam novu.
?ak i u mom "Apple" laptopu, ako crkne baterija, mora? je zamijeniti.
Ali u iPodu, tom skupom komadu hardvera,
ako crkne baterija, mora? zamijeniti... cijeli ure?aj.
I tako, moj brat je do?ao na ideju napraviti film upravo o tome.
I?li smo okolo sa ?ablonom i sprejali preko svake reklame iPoda u gradu:
"iPodove nezamjenjive baterije traju samo 18 mjeseci. "
U prvom mjeseci, u ?est tjedana, bilo je pet ili ?est milijuna pregleda
i stranica je skroz flipnula.
Jedna odvjetnica iz San Francisca, Elizabeth Pritzker, ?ula je za taj video
i zajedno s kolegama odlu?ila tu?iti Apple zbog ?ivotnog vijeka baterija za iPod.
Pola stolje?a nakon slu?aja sa ?aruljom, planirana zastara bila je opet pred sudom.
Kad smo zapo?eli proces, dvije godine nakon ?to se iPod pojavio,
Apple je prodao vi?e od tri milijuna iPodova ?irom SAD-a.
Mnogi od tri milijuna vlasnika iPoda imali su problema s baterijom
i bili su spremni na tu?bu.
Jedan od njih bio je Andrew Westley.
Me?u potro?a?ima, koji su nas nazvali, izabrali smo
pojedince koji bi slu?ili kao predstavnici u grupnoj tu?bi.
Takav oblik grupne tu?be je ne?to ?to postoji zapravo samo u SAD-u,
gdje mala grupa Ijudi zastupa veliku grupu,
da bi pred sudom iznijela jedinstvenu tu?bu.
Moja uloga u slu?aju bila je zastupanje tisu??, mo?da desetaka tisu?a Ijudi.
Taj slu?aj je postao poznat kao "Westley protiv Applea".
ANDREW E. WESTLEY, u svoje i u ime svih drugih u sli?noj situaciji, tu?i...
Kad su moji prijatelji i obitelj shvatili da se radi o velikom slu?aju,
pomislili su da sam postao radikalan.
Znate, ?uli su da ?u tu?iti... kao nova Erin Brockovich.
U prosincu 2003. Elizabeth Pritzker je ulo?ila tu?bu na sudu okruga San Mateo,
samo par blokova od glavnog ?taba Applea.
Zatra?ili smo od Applea brojne tehni?ke dokumente
u vezi ?ivotnog vijeka baterije u iPodu
i dobili smo mno?tvo tehni?kih podataka
o dizajnu baterije, o testiranju baterije...
Ispostavilo se da je
taj tip litijske baterije u iPodu
svjesno zami?Ijen tako da zbilja traje jako kratko.
Zaista mislim da je Appleov iPod
zami?Ijen da planirano zastari.
Nakon nervoznih par mjeseci, obje strane su razradile dogovor:
Apple je ustanovio servis za zamjenu baterija
i garantni rok produ?io na dvije godine.
Tu?iteljima je ponu?ena kompenzacija.
Jedna stvar koja mene osobno smeta, jeste da...
Apple se zaista reklamira kao mlada, poletna, vizionarska kompanija,
a da jedna takva kompanija nema dobru politiku brige za okoli?,
koja ?e potro?a?ima omogu?iti da vrate proizvode
radi urednog zbrinjavanja, to zbilja...
to zbilja proturije?i njihovoj poruci.
Planirana zastara stalno proizvodi gomilu otpada,
koji se brodovima prebacuje u zemlje tre?eg svijeta, kao npr. u Ganu u Africi.
Ima ve? negdje oko osam ili devet godina
kako sam primijetio da gomile kontejnera sti?u u ovu zemlju s elektronskim otpadom.
Govorimo o starim kompjuterima, o starim televizorima,
koje nitko ne ?eli u razvijenim zemljama.
Transportiranje elektronskog otpada u zemlje tre?eg svijeta
zabranjeno je me?unarodnim zakonom.
Ali trgovci koriste jednostavan trik:
oni otpad deklariraju kao polovnu robu.
Vi?e od 80% elektronskog otpada, koje sti?e u Ganu,
uop?e se ne mo?e popraviti
i cijeli kontejneri tog otpada stoje napu?teni na smetlji?tima ?irom zemlje.
Ovdje smo na smetlji?tu u Agbogbloshieju.
Prije smo imali jednu divnu rijeku, Odaw,
koja je krivudala kroz ovo podru?je.
Bila je prepuna riba!
Nakon ?kole, koja nije daleko odavde,
dolazili bismo ovamo igrati nogomet ili bismo visjeli kraj rijeke.
Ribari bi organizirali vo?nju ?amcima, tog se sje?am jako dobro.
Ali, sad je sve to prestalo. Ni?eg nema.
A to me zaista, zaista rastu?uje. I Ijuti me!
Danas vi?e nema ?kolaraca koji se ovdje igraju nakon nastave.
Umjesto njih, de?ki iz siroma?nih obitelji dolaze ovamo tra?iti metalni otpad.
Oni spaljuju plastikom obvijene kablove odba?enih kompjutera da bi do?li do metala.
Ono ?to ostane pokupe mla?a djeca, koja tra?e bilo kakav komadi? metala,
kojeg su mo?da stariji de?ki previdjeli.
Oni koji stoje iza transporta ka?u:
"Mi poku?avamo premostiti digitalni jaz izme?u Europe, Amerike i Afrike, npr. Gane. "
Ali, istina je da ti kompjuteri koje oni ?alju ovamo jednostavno ne rade!
Nema nikakvog smisla primati elektronski otpad ako ga ne mo?e? zbrinuti,
i ako to ne proizvodi?, a ovu zemlju koriste kao svjetsku kantu za sme?e!
Otpad koji je tako dugo u industrijsko doba bio skriven od pogleda
sad dolazi u na?e ?ivote i mi zapravo vi?e nemamo razloga kriti ga.
Rasipni?ka ekonomija je stigla do kraja
jer mi jednostavno vi?e nemamo mjesta za na? otpad.
Mislim da smo vremenom uvidjeli
da planet na kojem ?ivimo to ne mo?e vje?no podnositi.
Postoje granice prirodnih resursa
i postoje granice na?ih izvora energije.
Potomci nam nikad ne?e oprostiti!
Oni ?e sigurno osuditi rasipni?ko pona?anje,
rasipni?ki ?ivotni stil Ijudi u razvijenim zemljama.
Ljudi ?irom svijeta po?eli su djelovati protiv planirane zastare.
Mike Anane se bori za prestanak dovoza sme?a.
Po?eo je skupljati informacije.
Ovdje ?uvam elektronski otpad koji nosi oznaku vlasni?tva.
Ovdje pi?e: "AMU-Center, Nordvest-Sjaelland". To je iz Danske.
Ovo je otpad poslan iz Njema?ke.
"Westminster college. "
Apple, kompanija koja se zaklinje da je ekolo?ka...
Ima puno Appleovih proizvoda koji se zbrinjavanju ovdje na ovaj na?in.
Imamo bazu podataka s inventarskim etiketama,
adresama i telefonskim brojevima kompanija koje su bile vlasnice
elektronskog otpada koji je zavr?io u Gani.
Mike Anane planira te informacije
upotrijebiti kao dokaz za sudski proces.
Moramo poduzeti neke kaznene mjere.
Moramo tu?iti Ijude
da bi prestali s dovozom elektronskog otpada u Ganu.
Marcos opet na internetu tra?i na?in kako produljiti ?ivotni vijek svom printeru.
Otkrio je jednu rusku stranicu
koja nudi besplatan program za printere s ?ipom broja?em.
Programer si je ?ak dao truda objasniti svoju osobnu motivaciju:
To se doga?a zbog lo?e konstrukcije.
Takav im je na?in poslovanja.
Nije dobar ni za korisnike ni za okoli?.
Tako da sam se ja potrudio izna?i jednostavan program
koji bi omogu?io resetiranje ugra?enog broja?a.
Marcos ne zna ?ta ga ?eka,
ali ipak skida softver.
Iz jednog malog sela u Francuskoj, John Thackara bori se protiv planirane zastare
poma?u?i Ijudima u razmjeni poslovnih i dizajnerskih ideja,
ideja koje dolaze sa svih strana svijeta.
U svim siroma?nijim zemljama sasvim je razumljvo da se stvari popravljaju.
Zamisao da je proizvod ba?en samo zato ?to se pokvario,
za Ijude na Jugu je zapravo prili?no nezamisliva.
U Indiji imaju jedan izraz, "jugaad",
koji opisuje tradiciju sposobnosti popravljanja,
bez obzira koliko slo?en neki proizvod bio.
Poku?avamo prona?u Ijude ?irom svijeta, koji aktivno rade na projektima,
umjesto da samo pri?aju i daju apstraktne izjave
kako su stvari grozne ili ?ta bi trebalo promijeniti.
Jedan od tih Ijudi je Warner Philips,
potomak dinastije proizvo?a?a ?arulja.
Sje?am se da me djed odveo u jednu od tvornica "Philips" u Eindhovenu,
da bi mi pokazao masovnu proizvodnju ?arulja u tvornicama.
Meni se super dopalo.
Gotovo sto godina nakon stvaranja Kartela za ?arulje,
Warner Philips slijedi obiteljsku tradiciju,
ali s novim pristupom:
on proizvodi LED-?arulje, koje traju 25 godina.
Ne mo?e se odvojeno govoriti o ekolo?kom i o poslovnom svijetu.
Mislim da biznis i okoli? idu ruku pod ruku.
Zapravo, to je najbolji temelj da bi se na njemu sagradio biznis.
A jedini pravi na?in za to, vjerujem,
jeste uzeti u obzir realne tro?kove svih kori?tenih resursa i utro?ene energije,
The transport sector would pay the actual costs of shipping, -
- not to mention the fact that oil is unrenewable, -
- if the current price was multiplied by 20 or 30.
Kad bi sve to ulazilo u tro?kove proizvodnje,
proizvo?a?i i poduzetnici ?irom svijeta imali bi ogromnog razloga
proizvoditi stvari koje traju vje?no.
Borba protiv planirane zastare
mo?e se posti?i i novim pristupom u kreiranju i proizvodnji novih roba.
Jedan novi koncept zvan "Od kolijevke do kolijevke"
tvrdi da, kad bi tvornice postupale kao i priroda,
i sama planirana zastara bi zastarjela.
'Environment' is generally linked to saving, reduction, zero waste, etc.
But nature doesn't save anything, eg. when a cherry blossoms.
Priroda proizvodi u izobilju,
ali otpali cjetovi, mrtvo li??e i drugi odba?eni materijal nije otpad.
Oni su hranjivo za druge organizme. Prirodni ciklus.
Nature produces no waste, only nutrients.
Braungart vjeruje da industrija mo?e opona?ati taj virtuozni prirodni ciklus.
On je dokazao da je to mogu?e, preoblikovanjem proizvodnog procesa
jedne ?vicarske tvornice tekstila.
Imagine a sofa or a chair with a fabric like this; -
- it's decorations are so toxic that it must be handled as hazardous waste.
On je otkrio da su u tvornici rutinski koristili stotine otrovnih boja i kemikalija.
Za proizvodnju novih tkanina Braungart i njegov tim su tu listu reducirali
na 36 supstanci, koje su sve biorazgradive.
Now we select edible materials. You should be able to have this with your muesli.
In a waste-based society, products will cause problems.
But if manufactureres use nutrients, the products can become something new.
Za radikalnije kriti?are planirane zastare preoblikovanje proizvodnje nije dovoljno:
oni u pitanje dovode cijeli na? ekonomski sistem i na?e vrijednosti.
A true revolution requires a cultural change, -
- a paradigm shift and a change in mentality.
Ta revolucija se zove "degrowth" [protu-rast, zaustavljanje rasta].
Serge Latouche putuje od konferencije do konferencije,
obja?njavaju?i kako se sasvim izvu?i iz dru?tva rasta.
Anti-Growth is a provocative slogan that will break -
the way of thought that considers infine growth to be possible and sustainable.
It marks the necessity to change our logic.
The main message of anti-growth is to reduce our environmental footprint, -
- our waste, overproduction and overconsumption.
By reducing production and consumption we get more free time -
- to develop other forms of wealth that can't be exhausted, -
- for example friendship and learning.
Sve se vi?e oslanjamo na predmete,
koji bi nam trebali dati osje?aj vrijednosti i identiteta.
Dijelom je to posljedica gubitka onog ?to nam je prije davalo identitet,
kao ?lanstvo u zajednici, odnosi, zemlja, ili...
sve te dru?tvene stvari koje je zamijenio konzumerizam.
If happiness was dependent on our consumption level, -
we should be 100% content.
We consume 26 times more than in Marx's time.
But all studies show that people are not 20 times happier.
For happiness is always subjective.
Kriti?ari "proturasta" boje se da bi on mogao uni?titi na?u modernu ekonomiju
i vratiti nas ravno u Kameno doba.
To return to a society of sustainable development -
- is not to go back to the Stone Age, but to the 1960s.
It is far from the Stone Age.
Anti-Growth Society meets Ghandi's vision:
"The world is big enough to satisfy everyone's needs," -
- "but will always be too small to satisfy individual greed."
Marcos instalira ruski besplatni program na svoj kompjuter.
Novi softver mu omogu?ava vra?anje broja?a, ugra?enog u printer, na nulu.
Istog trenutka printer je otklju?an.
K R A J?
Prijevod: a. ?i?ak 11.3.2012.